понедељак, 28. март 2011.

Ubica u neznanju


Jarko sunce eno sede,
Dalje mu se ve(ć) ne tede,
Za goricu čarnu pade,
A tako ću i ja sade.
Tu na bregu tije reke,
Sred travice ove meke,
Padaj, telo, pa s' odmori,
Dok zorica ne zazori.“

Tako putnik trudan reče,
Al' kako je pusto veče,
Kako l' cveće lepo miri,
Kako l' vetrić tio piri,
Kako l' reka ta žubori,
Nemoj jošte kô da zbori,
I on uze vrulu glasnu,
Ode svirat pesmu jasnu.

Putnik svira, pesme vije,
Vetrić kupi glase tije
Pa i nosit lagan ode
Na 'nu stranu ladne vode; 
A tu jedna moma bila,
Baš vodice zaitila,
Pošla doma, ali sade
Glase slatke slušat stade.

Putnik svira jasno, tio,
Krasnu pesmu udesio,
Kô da tuži, kô da moli,
Kô na srcu da ga boli,
Baš onako milostivo; —
Momi kuca srce živo;
Spusti sude na poljanu,
Glenu nebu, pa uzdanu.

Gleda putnik okoline,
Baca vrulu od miline,
Ode pevat tanko, glasno:
„Jao nebo, al' si krasno,
Jao reko, brdo, dolo,
Jao goro naokolo;
Jošte jedno čedo, jao,
Pa bi ovde i ostao!“

Moma začu, plamom planu,
Ali putnik još ne manu:
„Ti, oh, ti, što nebo milo
Davno meni namenilo,
Da l' si blizu tu degode?“
Tako putnik tužit ode:
„Od' na bele, odi ruke,
Odlani mi teške muke!“

Jadna moma zatrepeta,
Lednoj reci bliže šeta; 
Eto već je na kraj breg(a),
Da je samo bliže njega.
Beži, beži, čedo krasno! —
Ali, jao, već je kasno.


I zorica nebo kiti,
A naš putnik dalje iti,
Veseo je, pevat stade,
Što učini, i ne znade:
Ne zna da je momu, jao,
Sinoć u grob otpevao. 

Moje sunce


Na nebu mi jedno sunce sjaje,
Danju sjaje, a noću zalazi,
Ti si, otac, moje drugo sunce,
Koje meni nikad ne zalazi.
Nekada sam imô jošte jedno,
Zrak je njegov već odavno sednô,
Majci srce u grudi ne bije,
Tavna zemlja nju odavna krije,
Ti i bratac, to je sada sve
Štono osta srcu mom od pre. 
O, moje srce pevanjem se žari,
I tebi misli s tim da blagodari;
O ne mož' biti, ne mož' nikad ovo,
Jer slabačko je vrlo peva slovo.
Tvoja dobra, kao sunca svet,
Moji pevi, kâ mirisni cvet;
Sunce sjaje, sunce život šalje,
Cvetak miri, ali ništa dalje.

недеља, 20. март 2011.

Pretpev iz jednog malog eposa

Neverni Vuk je Srbiju izdao,
Na Kosovu je njezin soko pao,
I Srbijanca junačke su noge
Sužanstva lance vukle gode mloge.
Dušana doba bijaše prekrasno,
Sužanjstvo sada njima preužasno,
Silna duše dirala je tuga,
Al' niotkude ne viđa se duga,
Po vedrom danu, po mračivoj noći
Cvijelješe oni bez pomoći.
„Ta zašto da nas vrazi tako tlače?“
Ovako oni jednom govoraše,
Pa krenuše se potražiti mače,
I snažno vrage s njima udaraše.
Junačke mišce, a junački rezi,
Puščana zrna kao neba snezi,
Krvavi boji naokolo svuda —
O Bože blagi, ko dobiva tuda?!

Srpsko momce

Ti svilenoruno idi stado,
Kao pre te nemam više rado,
Nemam glase tanke vrule jasne,
Klepetuše nemam rado glasne,
Niti vrela lako žuborenje,
Ni cvetića miljano cvatenje,
Niti oću s vukom biti boje —
Ovo, brate mlađi, nek je tvoje.
Kroz oblak prašni dino konji vrište,
Puščana zrna naokolo pište,
Di oštri mači plamenito zveče,
Moj otac napred silno vraga seče —
Onamo ići taki njemu oću,
Slobode vraga biti mu pomoću.
Nemoj plakat, draga mati mila,
Jer u meni leži divna sila,
Krepko srce, noge, ruke zdrave,
Idem, mati, da naberem slave,
Idem, mati, s vragom da se bijem,
Dušmanina zlobnu krvcu lijem.
Vrazi sužnu domovinu tlače,
Čujde, mati, kako ona plače!
Oću bome odrešit joj uze,
Otrti joj teške bede suze —
Oću ići u slobode boj,
Makar život izgubio moj!
Eno četa braće amo stiže,
Kako mi se duša silno diže!
Zbogom, mati, zbogom, brate, dragi,
Čuvati me oće Bože blagi. 
Idem vragu zlobu da naplatim,
Kao junak da se doma vratim.

O krasna ti pevanja sjajna viso


O krasna ti pevanja sjajna viso,
Ka meni amo kako sjaješ lepo,
Mene(k)a oko mlado nije slepo,
No vezana mi stoji laka miso;
Tebika stiže oka vrli plamen,
A prekovana misô je o kamen,
O kamen sinji tužna, bedna, gladna,
A rana joj je zemljičica ladna,
O, zemlja ladna nema nikva soka
Da misli da života vedra smoka. 
Kad orla imaš ti u tvojoj ruci,
Ti njega oma samrtno utuci,
No kruto njega nemoj da obaraš,
U tavno mesto njega da zatvaraš,
Za njega nije, veruj, ova tama,
Visina njega jer veseli sama —
O nemoj, nemoj jošte krući biti
I lako njemu krilo salomiti,
I pustiti ga oditi po dolji,
U žudenja pregolemoj bolji, — 
Ol' pusti ga da leti, oli ga utuci,
U tvojoj tako ne drži ga ruci.

уторак, 15. март 2011.

Soneti

I

Na tebe čeka lepošarna kita,
No znaj još i To, da je istinita.

VI
Kad se probudi, još je bilo rano,
U istoku se zora već razvila,
Iz njenoga rumenoga krila,
Još beli danak ne beše ogranô.

Preda mnom lice zore umiljano,
No misô moja nije onde bila,
Po jučeranjem danu se je vila,
Ja gleda lice device ljuvano. 

Oko sjajno, čarne mile vlasi!
Obraščića, usničica krasi!
Devo, devo, da l' ćeš biti moja!

Zlaćano sunašce gle već planu,
Beli danak zemljici ogranu —
Srce moje, ti se bez pokoja.

VII
Nada mnome lisni drva svodi,
dugačko im se već oteže sena;
Nado moja, valjda nisi pena,
Koja čezne, teke što se rodi. 

Desno, levo mene noga vodi,
Kuda iđa juče preljuvena;
Sunca jarkog veće zraka blena
Za goricu čarnu dole odi.

Ču li, ču li, štano onde šušnu?
Lagana l' je onde mile noga,
Dano prođe mimo dragog svoga?

Vetar laki nestašno to pušnu,
Suvi listak s drveta obali —
Samo nadu neka mi ne svali.

VIII
Veče dođe, eto mene tuna,
U to doba, di juče bijaše,
Vedro nebo, kô juče stajaše
Sjajno sunce, kô juče, bez truna,

Kito stroma, i zeleni žbuna,
Obarajte lisne grane vaše,
Jednom ona poda vami staše,
Nema više nje sad, nema tuna.

Kad bi znao di je ona sade,
Da joj kažem srca moga jade, 
Moga srca zaljuveni plam.

Sveto mesto, jako što ja gazim,
Svaki danak kojeno polazim,
Kamo ode boginja ti, kam?

недеља, 13. март 2011.

Kad mlidijah umreti


Lisje žuti veće po drveću,
Lisje žuti dole veće pada;
Zelenoga više ja nikada
Videt neću!
Glava klonu, lice potavnilo,
Bolovanje oko mi popilo,
Ruka lomna, telo izmoždeno,
A kleca mi slabačko koleno!
Dođe doba da idem u groba.
Zbogom žitku, moj prelepi sanče!
Zbogom zoro, zbogom beli danče!
Zbogom svete, nekadašnji raju, -
Ja sad moram drugom ići kraju!
O, da te tako ja ne ljubljah žarko,
Još bih gledo tvoje sunce jarko,
Slušo groma, slušao oluju,
Čudio se tvojemu slavuju,
Tvojoj ruci i tvojem izvoru -
Mog života vir je na uviru!
O, pesme moje, jadna siročadi,
Deco mila mojih leta mladi'!
Htedoh dugu da sa neba svučem,
Dugom šarnom da sve vas obučem,
Da nakitim sjajnim zvezdama,
Da obasjam sunčanim lučama...
Duga bila, pa se izgubila,
Zvezde sjale, pa su i presjale,
A sunašce ono ogrejalo,
I ono je sa neba mi palo!
Sve nestade što vam dati spravlja -
U traljama otac vas ostavlja.

Bolesnikov uzdisaj


Je l' to danak, kad mu vedla nesta?
Je l' to sunce otkad sijat presta?
Sto l' potmolo tako u me gledi,
Tako ladno da mi s' srce ledi?
Je l' to vreme sto je posustalo,
Sto s' me mice, sto l' se skoturalo
Kao zmija na mojim prsima?
Al' je ladno, uh al' mi je zima.
Kad koracam, je l' ovo zemljica
Sto l' soboce ko kakva grbnica?
Slusaj, slusaj, je l' me kogod zvao?
Ona, ona- brze, sto sam stao?

субота, 12. март 2011.

Devojka dragom

1.
„Pravo, brate, to se skoči,
To bijaše pravi skok,
Dok se takav opet skoči,
Oće proći goda tok.“
To je bio, dragi, tvoj —
Blago meni, da si moj!

2.
En' odunda buči trka,
Svaki svoga konja žuri,
Koji vrana, koji mrka,
Al' pred svima jedan juri,
To je, dragi, zeka tvoj —
Blago meni, da si moj.

3.
Kade momci puške meću,
Kad u crno šare pale,
Kušajući ica sreću,
Svi t' enonde, dragi, vale,
Pouzdani itac tvoj —
Blago meni, da si moj.

4.
Ovo mi je zdravo izmrljano, a vremena nemam da razmrsim; no to kažem 1 — da je pev o dragoga 1 — veštini u bacanju kamena.

5.
Kad u kolu drugi klonu,
Tvoja noga jošte plete, 
Kad im perja jurve tonu,
Tvoja perja gordo lete,
LJupko miga pogled tvoj —
Blago meni, da si moj!

6.
Deve, momci, žene, ljudi
Glede igrajuće nas,
Ti m' na tvoje stiskaš grudi,
Tvoj menika šapće glas:
„Mila, mila, tvoj sam, tvoj.“
Blago meni, da si moja

среда, 9. март 2011.

Juris Srbe


Konja, Srbe, pa uzjaši,
Lati pušku te potpraši,
A potrgni sablju golu:
Diže zlotvor glavu olu, —
Juriš, Srbe, juriš, more,
Na Madžare, na zlotvore!

Pruži ruku, pruž' Hrvatu,
Pruži, Srbe, svome bratu,
Pa ajd' juriš te napreda,
Što se složnoj braći ne da? — 
Juriš, Srbe, seci lomi,
Pa Madžaru rog salomi!

I pre ga je Srbin bio,
Pa ga svagda i izbio,
Na grudi mu klete klekô,
Na čelu mu duvan sekô. —
Juriš, Srbe, kô nekada,
Juriš, juriš na nj i sada!

Što nam pašče na put staje,
Što li na nas reži, laje? 
Juriš, brate, seci, tuci —
Besna paščad, isti vuci —
Juriš, juriš na zlotvore,
Da ti ime ne obore!

Mesto Jovan Janoš vele,
Mesto Gliša Gergelj želje,
Mesto Paja Palči ištu,
Od Steve ti grade Pištu —
Juriš, Srbe, juriš, brate,
Tā sramota nije za te! 

Još se eto Madžar tuži
Što madžarski pop ne služi —
I kune se po tatarski
Da će biti sve madžarski. —
Juriš, Srbe, udri zmiju,
Pusto li je digla šiju!

Juriš, Srbe, kroči, teci,
De ga nađeš, tu ga seci,
Sve tamani do jednoga:
Nema tebi tuna tvoga. — 
Juriš, Srbe, sve su zmije,
U Madžara vere nije!

Hajdukov grob


Znaš li ono na polju Kosovu
Kad zamagli pa se zakrvavi,
Vuk izdade, a Obilić pade,
I pogibe naš čestiti Lazo —
Tad je Srbin pod Turčina pao,
Ma se vazda jadan otimao.
Gdje se ote to pričati neću,
Oteo se, i sretno mu bilo!
Ali puno još Srbinja ima
Štono Turčin ljuto pritiskao,
Pod topuzom kâ crvi se viju,
Ni uzdisat jađani ne smiju!
Dok ponekom bruka ne dodija,
Te poskoči i hvati se gore,
Pa se sveti, i junački gine,
Gine sretan, al' mu ime neće,
Za dovijek u pjesmama traje —
A od otih jedna i ova je.
Zora zori, ta zora bijela,
Bi bijela pa se zarumeni,  
E ugleda iznenada drago,
Ono, brate, sunce ogrijano,
Pa se zavi u koprenu zlatnu,
I uteče sa neba vedroga.
Ali granu od istoka sunce,
Te pogleda onoj gori čarnoj,
I ugleda, pa se razradova,
A gdje ne bi, pobratime mio!
Kad na susret njemu odsjajuje
Krasna kita gorskoga cvijeća,
Četa, brate, gorskijeh hajduka,
A jedina još Srbinu ruka
U toj zemlji — Bog joj pomogao,
Pa joj više takih tića dao!
Eno šeće iz gorice soko,
Oko njega ono pusto perje,
Dvaest druga, dvaest zlatnih pera,
Svakom vjera tvrđa od kamena,
NJima vije, njima Milun bije,
Na sve strane tursku krvcu lije.
Bože mili, da veljega čuda!
Što počini nekoliko tića,
A još veće što za dugo nije,
Već od skora, od Đurđeva dana,
Pa već kakvih osta dvora pustih,
Kakvih aga nestanulo s glasa!
Svud su divni, i opet ih nigdje,
Kako munja što udara s neba,
Sine, pane, sprži pa je nije,
Tako hajduk u zlotvore bije.  
I dva-triput makoše se Turci,
Usta, brate, malo i veliko,
Na stotine tankijeh pušaka
Za hajdukom u potjeru poše,
Hajduk savi desno i lijevo,
Dok ne smami i dok ih ne zbuni,
Pa živijem okupi ih ognjem,
I gdjekojem srdašce opali.
Što preteče, strugnu bez obzira,
Ode pričat vitešku nevolju,  
Jedan veli: hiljada ih ima,
Drugi veli: nije već stotina,
Al' sva, kardaš, muka zaman ti je,
Kad ih pusto olovo ne bije.
Milun s četom iz gore išeta,
Uz vrlet se jednu peti ode,
Stiže tamo, pa se zaustavi,
Nasloni se na tu šaru pušku,
Preko krša, preko provalija,
Ode gledat mrko unaprijed,
Onda pruži tu desnicu ruku,
Okom planu, riječ progovori:
„Tamo, braćo, za onom planinom
Gnijezdo je ponajžešće guje,
Tamo živi stari Mustaf—aga
Što nam braće puno ucvijeli,
A najljuće mene je uio,
No da mŷčim kada sve već znate.
Za osvetu vrijeme je došlo,
Danas, Musto, na tebe je reda.
A vi, braćo, sad se odmorite,
Pregledajte i sve naredite:
Prah, olovo i puške i nože,
Pa kad smrkne, pomozi nam, Bože!“
Sunce zađe — velji mrak na zemlji,
Al' je veći u srdašcu njenom,
Zvijezde su nebo okitile,
Pa sjevkaju ozgo sa visine,
Ali Fati, Mustafinoj ćerci
Nigdje, brate, zvjezdice jedine.  
Ode Musto, ode njezin babo,
Sobom mače konje i junake,
Pred svojega od prijačinu,
Pred onoga starog Mehmed-bega,
Što mu rekâ da će danas doći
Po šćer milu, po gizdavu Fatu,
Da je vodi sebi za ljubovcu,
Za vidjela rekao je doći,
Sunce zađe, a Mehmed ne dođe,
Niti jednog posla glasonošu,
Da doznadu što je odocnio.
Pa zato se Mustafa podiže,
I pokrenu konje i junake,
Sve pokrenu što na dvoru bješe,
Samo dvije što ostavi sluge.
Zaman su mu zborili drugari,
Da se prođe, da dvora ne pŷsti:
„A eto se za Miluna čulo
Da je blizu negdje sa družinom,
A pašče je, a zgoda bi bila —.“
„Ta ne smije, žalosna mu majka!
Brata sam mu na kolac popeo,
A njega ću jošte na čengele,
Samo čekaj — no sad da se ide.“
Taku riječ Mustafa izusti,
Pa s družinom NIZ polje se pusti.
Musto ode, a ostade Fata,
Na srdašcu one ljute jade,
Oh eno je, eno cure jadne,
Ona gleda s visokog čardaka,  
Gleda mlada u mrak i tišinu,
Misli jade, misli hudu sreću,
Misli svate, misli đuvegiju,
Jošte malo pa evo ga starog —
„Strašni Ala, što učini sa mnom!“
Tako reče, glednu niz čardaka,
Šćaše skočit, al' joj se ne dade,
Krošto? zašto? ni sama ne znade,
Te pogleda u golemoj muci,
Glednu gore nebu visokome,
Onda glednu onoj gori čarnoj:
Od gorice lađan vjetar pirnu,
Pokrenu joj misâ čudnovatu:
„Ala“, reče, „strašan li si silan!“
Pa zadrhta, i sva se zatrese:
„Al' opeta — al' da kako bude —
Kakav hajduk — kud zalutah tužna!
Kakav mlađan ne, ne smije biti.“ —
I srce joj sileno zakuca,
Još oslušnu: „Što li ovo bješe?“  
Vjetar samo lipom zažubori,
Drugo ništa — „Ali ovo sada?“
Opet sluša: „Ništa, opet ništa.“
I dugo je Fatima slušala,
Dugo tako jadna se varala —
„Ali sada — sad zanago bješe,
Baš od gore kô da čarne dođe —“
Fata sluša, oh ti njezin jade!
„Opet ništa — i ništa će biti,
Ali opet ne boj mi se, Fato,
Opet neće u bunjište zlato,
Dok je noža i srdašca toga
Neće Mehmed ljubit lica tvoga.“
Ovo reče, pa slušati presta,
I ozgo je sa čardaka nesta.
Milun s četom iz gore išeta,
Gora tuži za njima i strepi,
Kano majka za dječicom svojom
Kad ih na put krvavi opremi,
Mila su joj, a hude je sreće,  
Pa se boji, vratit joj se neće.
Idu Srbi, i sve veće znadu:
Znadu Musta da na domu nije
Sa kog su se na put opremili,
Al' opeta nazad im se neće.
Ta zar su se zaman samorili?
Zar da s' vrate baš i bez plijena?
„Ta naprijed!“ svi veselo zbore,
Ponajviše Milun četovođa,
Nešto mu se srce razigralo,
Kô da ide zadobiti carstvo:
„Za mnom, braćo, za mnom, družinice!“
I već su se polja prihvatili —
Već i dvori Mustovi se vide —
Hajduci se malo ustaviše,
Prozboriše, straže narediše,
I ostalo što je za potrebu,
Te s' makoše tajom unaprijed,
Jedan na tu, drugi na 'nu stranu,
Ponajviše put dvora bijeli —  
Ma za Musta već su potamnjeli.
Već stigoše, Milun ponajprije,
Već je silan u dvor uljegao,
Ide mudro, pazi na sve strane,
Pravo šeće junak ka stubama,
Već je do njih — glednu — bogme Turčin,
Zemlji pao, pušku preko krila,
Uza stube glavu naslonio,
Pa drijemlje, ni za što ne haje.
Milun kroči, britkim nožem mahnu,  
Utvrdi mu sanak zanavijek.
Uto stiže u dvor i družina,
Pa s' odoše mudro razređivat,
Tu ostaše divno na oprezu,
A sam Milun uza stube pođe.
Stiže Milun do nekijeh vrata,
Začu glase, pa se zaustavi,
Prigna uho, ode osluškivat,
I ču govor, a ženski bijaše,
Jedna, brate, vako govoraše:  
„Jao Fato, jao jadno zlato,
Da luda si jošte, kukavico,
Ta u bega svakoga je blaga:
Na hiljade laganih konjica,
Na hiljade krava i volova,
Ovcama se ni broja ne znade,
A tog srebra i žeženog zlata.“ —
Ovdje riječ drugi glas prihvati:
(Drugi, brate, ama kakav tužan,
Od miline i od tuge žive  
U hajduka srce zatrepeta.)
„Nije blago ni srebro ni zlato,
Već je blago što je kome drago.
Još ču li me, ostarjela majko:
Volija sam kletog đaurina,
Baš i onog iz gore hajduka,
Ta mlađana“ — Milun već ne može,
Sve mahove srce već preote:
„I evo ga!“ kliknu i korači,
Po oturi vrata pred sobome.  
Uđe Milun, glednu unaprijed,
I opazi dvije ženske glave,
Oh ne dvije, jednu, brate, samo,
Fata njemu bistro oko ote,
Ote oko i još nešto više,
Ta baš ono srce iz njedara.
Ugleda je hajduk, zagleda se,
Dugo prođe, riječi ne nađe,
Ma najzade vako progovori:
„Jao, Fato, hajde sa mnom, zlato,  
Primi vjeru tu Hristovu divnu,
Budi meni vjerena ljubovca.“
Tako Milun, a prihvati cura:
„O hajduče, Ala te poslao,
Vod' me, vod' me kud je tebi drago,
Sve ja hoću što je tebi drago.“
Već na kulu i družina stiže,
Pa odoše premetati blago,
Dohvataju te dukate žute,
NJima pune sve ćemere redom.  
Al' za blago Milun i ne haje,
Već on gleda Mustafino zlato,
NJu mi gleda, naglat se ne može,
Još potiho mladoj progovara:
„Jao Fato, lijepa l' si, zlato!“
Pa je gleda i opet pogleda,
I bi tako do zore ostao,
Al' uletje jedna laka straža:
„Na noge se, eto Turci idu,
Jalakaju, česte puške meću.“  
„To su svati“ — povika Fatima:
„Bjež'mo, bjež'mo“ — i sve već je spremno.
Još jedanput glednuše hajduci,
Pogledaše tužno žalostivo
A na blago što jošte preteklo,
Ali što će? ostavit ga valja,
Pa se eto gnjevno namrdiše,
I niz kulu tananu saviše.
Bliže Turci, bliže jalakanje,
A sve češće puške popucuju,  
Uzbuni se selo ispod kule,
A zaječa sa tanane kule,
Sa nje kuka sinja kukavica
Ta starica Fatimina majka,
Ona gleda jadna za hajducim',
Oh eno ih — ali sad ih nesta,
U tami se veće izgubiše —
Jao tamo, da si veća samo!
Bježe Srbi, bježe, osluškuju,
Čuju puške, čuju jalakanje,  
Pogleduju nebu ka istoku,
Pogleduju onoj gori čarnoj:
„Bliže, goro, noći ne upuštaj,
Ne daj maha zori ni vidjelu!“
Tako zbore, unapredak hite —
Al' što puške ovo umukoše,
Što li puške, što li jalakanje?
Da l' ka kuli Turci već stigoše?
Puške muče, ali jalakanje
Zače opet pusto strahovito,
I sve jače, i sve jao bliže —
Je l' to veće njima u potjeru?
Oni bježe — oh bježite, bjež'te!
Još su vaši zlotvori daleko,
Još je tamno, još će s'  valjda moći,
Bjež'te, bjež'te, Bog vam u pomoći!
I zorica zabijelje divno,
Pa se maša u zlaćana njedra,
Otud vadi ono sunce jarko,
Pruži njega više gore čarne,  
Pokaza ga cijelom svijetu.
Sunce s' ote, uz nebesa ode,
Sjajne luče prosu na sve strane,
I obasja onu kosu divno —
Ma zarašta, moje sunce jarko,
Ti pokaza na kosi hajduke,
I međ njima Miluna i Fatu —
Zgledaše ih Turci svikolici,
Zgledaše ih pusti, jalaknuše:
„Jala braćo, držite hajduke!“
Te pretile konje obodoše.
Turski konji, da pretili ste mi,
Pretili ste, al' zaman nijeste,
Ta brzi ste — izjeli vas vuci!
Ponijeste svoje gospodare
Kako one plahovite munje
Što strijele gromovnice nose.
Oh vi brda i vrleti srpske,
Jeste srpske, ali zaludu ste,
E trpjeste međ sobom doline  
I te klance — Bog vas oborio!
Te kletizi optekoše Turci
Moje Srbe tamo na visini.
Milun vidje e ih optekoše,
I pute im sve već pohvataše,
Vidi junak e mrijeti valja,
Ali njemu mrijeti je teško
Bez lijepe zamjene junačke:
Jedna srpska i turskijeh deset,
Tako Milun misli i hesapi,  
Pa ustavlja sebe i družinu,
A pogleda desno i lijevo,
Ne bi l' gdjegod zgodu ugledao.
I ugleda i razvedri lice,
Pa zaklikta: „Za mnom, družinice!“
Milun mače, drusto za njim krenu,
Pohitaše stazom po kamenu.
Stoji vrlet čudo i strahota,
Sa svih strana strma i visoka,
Kam do kama, a sve raskrhano,  
Ponajviše na jednojzi strani,
E tu bezdan strahotan zinuo,
Pravo leglo smuka i zmajeva, —
Često nad njim sunce jarko sjalo,
Ali još mu dna ne sagledalo.
Uz vrlet se popeli hajduci,
Svak zapao po za jedan kamen,
Dohvataju one tanke puške,
Još poneki svojoj progovara:
„Zbogom, puško, zbogom, vjerna drugo,  
Jošte malo pa ko zna čija si,
No ma kako, podrž' sada jošte,
Na rastanku vjerom ne prevrni,
Svog svijetlog obraza ne crni.“
Tako zbore, puške potprašuju,
I na Turke mrko pogleduju.
Za kam jedan zapao i Milun,
Ukraj njega Fatima djevojka,
Ona gleda dolje niz stijene,
Vidi Turke e konje sjahuju,  
I na juriš spremaju se živo,
I evo ih, već se opremiše,
Već se kreću, već se približuju,
Međ prvijem stari Mustaf-aga,
Fata zgleda: „Ala, grješna l' ti sam!“
Pa se brzo Milunu obrati:
„O Milune, moje sunce jarko,
Ne udaraj starog Mustaf-agu,
Zlotvor tvoj je, ama otac mi je,
Ako padne od tebe junaka,  
Kô da pade baš od moje ruke.“
Veli njojzi Milun četovođa:
„Miruj, Fato, miruj, dušo moja,
Čuvaću ti oca rođenoga.“
Ovo reče, više ne mogaše,
E već puške cikutati staše.
Boj se poče — Turci udariše,
Jednim mahom htješe da osvoje,
Ma ih Srbi nablizu pustiše,
Pa uzeše na to oko bistro,  
Kog smisliše, onog pokosiše,
Za čas tinji Turke zamrsiše,
Slomiše ih niz tvrdo stijenje
Jednom vatrom, brate, kâ nikoga.
Tako drugi — tako treći juriš —
Kod četvrtog bješe muke više,
Ali i sad Srbi odolješe,
I krvavo Turke sakrhaše.
Juriš peti — jao kakav ti je!
Sam Mehmed-beg pred Turke izletje,  
Gnjevan bješe, pa kâ guja ciknu:
„Jao Turci, bruko i grdilo!
Ta dvaest nas ima na jednoga —
Jala za mnom koji žena nije.“
Tako viknu stari Mehmed-beže,
Pa od gnjeva čisto se podmladi,
Trže sablju, naže niz stijene,
A za njime navališe Turci.
Leti Mehmed, a gledi ga Milun,
Pa dohvata onu vjernu šaru,  
Opali je na bijesna starca,
Ali puška ne šće da sastavi.
Ciknu hajduk kâno ljuta guja:
„Jao puško, ostala mi pusta!
Uvijek mi dosad vjera bješe,
Pa zaš sada nevjeru učini.“
Te je uze i opet potpraši,
A zagleda bijesnog Mehmeda,
Puška puče, Turčin se zanjiha,
Udri čelom o tvrdo kamenje,  
A Muhamed za perčin ga lati,
I odnese tamo pred hurije.
Skresa Srbin pustoga Turčina,
Ali malo prežestok bijaše,
Iza kama zdravo se pomoli,
Sagleda ga jedno Ture mlado,
Zaškrguta, dohvati šešanu,
Pa udari Miluna hajduka,
Udari ga u lijevu ruku,
Sakrha mu ruku u ramenu,  
Vas zadrhta Milun, progovori:
„Jao Fato, prihvati mi pušku,
Lijeva me iznevjeri ruka,
Pomozi mi pušku napuniti.“
Vidje jade Fatima djevojka,
Proli suze niz bijelo lice,
Prihvati mu pušku iz desnice,
Pomože mu pušku napuniti.
Uze Milun i pušku nasloni,
Nasloni je na taj tvrdi kamen,  
A zagleda Turčina mlađanog,
Što mu grdnu ranu udario,
Pa od oka tanku pušku uždi,
Obrnu mu mozak u tikvini.
Bojak traje — Srbi čuda čine,
Ali ko će sili odoljeti!
Veće dođe na te puške male,
A pogdješto i na britke nože,
Već do gore dopriješe Turci,
Ma se brane zlosretni hajduci,
I padaju — a neka ih, brate,
Svak zamjene dosta već učini:
Kosovo bi mogâ preboljeti,
A nekmoli mirno umrijeti.
Puče puška, a bijaše turska,
Te pogodi Miluna hajduka,
Baš pod rebra sa lijeve strane,
Proletje mu zrno kroz slabinu.
Slab on bješe već od rane prve,
Ma sad sve se oko njeg' okrenu,  
Zanjiha se, šćaše o tle pasti,
Al' ne dade Fatima djevojka,
Pridrža ga, jadovati ode:
„Jao sunce, da brzo l' mi zađe.“
Veli njojzi Milun četovođa,
Riječ zbori, jedva izgovara:
„Umri, Fato, umri, dušo moja.“
„Hoću, hoću“, Fata odgovara.
I hajduk se malo popridiže,
Te zagrli, i poljubi Fatu,  
Poljubi je i dva i tri puta,
Pa izvadi pušku od pojasa,
I udri je mladu sred njedara.
Tad je uze mrtvu po srijedi,
Pa se vuče po tvrdom kamenu,
Kano soko kad pokrha krila,
Dovuče se do nakraj bezdana,
Pa sa Fatom u njega se sruši.

Nesta dima i junačke vike,
I nestade cike od pušaka,  
Samo kašto još po nož sijevne:
Turci rube mrtve srpske glave.
Gledni tamo za jednim kamenom
Leži jedan junak na samrti,
Klonula mu ta desnica ruka,
Al' još puške male ne upušta,
Zapeo je, čeka, pogleduje
Kad će Turčin doći mu po glavu.
Eto jednog — već mu se približi,
Hajduk mače pušku iz potaje,  
Puška puče, Ture o tle panu,
Osmjehnu se hajduk pa izdanu.
Već je davno kada ovo bješe.
Od onijeh što taj bojak biše
Danas valjda ni kostiju nema,
Pa opet se priča i spominje
Kako, brate, da juče bijaše.
Bezdan nosi ime ponosito:
„Grob hajdukov“, tako njega zovu.
I dan danas kad tud Turci minu,  
Sjećaju se Miluna hajduka,
I dršće im srce u njedrima,
Pa se mole svojemu proroku,
Da se takav više ne podigne.

недеља, 6. март 2011.

Gojko


Gusle moje, ovamote malo,
Amo i ti, tanano gudalo,
Da prevučem, da malo zagudim,
Da mi srcu odlane u grudim',
Ta puno je i prepuno sreće,
Čudo divno što ne pukne veće.

Zoro bela, sunce ogrejano,
Lisna goro, polje obasjano,
Cveće milo, roso, bistro vrelo,
Pa ti jošte, moje čedo belo —
Ko da gledne čarne oči tvoje
Pa u srcu da mu ne zapoje!

Ao svete, mio i premio,
Krasno li te Višnji udesio,
Samo, samo, da još mreti nije,
Al' već neka, kad inako nije.
Danas-sutra čas će udariti,
Jarko sunce meni zakloniti,
Iz ruku mi jasne gusle trgnut,
Moje telo pod zemljicu vrgnut. 
Al' što pevah neće propanuti,
Nakon mene hoće ostanuti,
Dok se poje, dok se vince pije,
Dok se kolo oko svirca vije,
Dokle srce za srcem uzdiše, —
E pa dotle, a kuda ću više.

Oh oluje, ao grmljavine,
Pognale se nebom oblačine,
Posuktale one munje lake
Pa razdiru nebo i oblake, 
Dršće zemlja, pomiče se stena,
Vihar čupa drvlje iz korena,
Mrak je sada, sve sad opet gori —
A moj Bože, sveta ne umori!

Sevnu munja — gledaj tamo gore
One bele ponosite dvore,
Stoje dvori, slava neka stara,
Kažu dvori silna gospodara,
Udareni na stenje visoko —
Baš se vidi gde caruje soko.

Ta soko je kâ mu otac bio,
Što mu krasno ime ostavio,
Baš kâ takom prilikuje tiću —
NJega zovu Gojko Zmajeviću.

Jutros rano pre rumene zore
Gojko bele ostavio dvore.
Do oruža i srdašca svoga
On ne krenu druga nijednoga.
Da lov lovi, u goricu zađe,
Jutro prođe, on lova ne nađe,
Prođe podne, lova niotkuda —
Nuto jada i njegova čuda!
Pa još bura što sad osilila,
Te rastresa nad goricom krila —
Oh gnjevan je, al' ne sa vetrine,
Ne sa pljuska i te grmljavine,
Davno sve to junak savikao,
Al' mu muka što je zabasao:
„Sevaj, munjo!“ gnjevan poklikuje,
Munja seva, goru osvetljuje,
Al' sve zaman, kleta nigde puta,
On jednako po bespuću luta.

Bure nesta — noć je — vedro — tio —
Davno danas mesec poranio,
Pa već zađe — već je pola noći —
Jošte malo i zora će doći —
I eto je, veće se pomoli —
A naš junak da l' je spazi, što li?
Da l' još luta, da l' sanak boravi?
Zora sjaje — ma gde on se bavi? 

Eno njega tamo kraj izvora,
Gde klonuo od teškog umora,
Puno gnjevnih misli premislio,
Ma ga najzad sanak prevario.
Još on spava, za zoru ne haje,
Bela zora za njega ne sjaje,
Zora sjaje, divan sviće danak,
Al' naš Gojko grdan sniva sanak.
Sniva junak, e ka juče lovi,
Pa ne može ništa da ulovi,
Pa kâ juče, diže s' olujina,
Pljusak pljušti, ječi grmljavina,
A on luta gorom kroz planinu,
Te pred jednu stigao pećinu.
Šćaše ulest, ali se ustavi,
Kosa mu se podiže na glavi,
Čudno nešto otud na nj se sjaje,
Misli junak: ko je, Bože, šta je?
Al' se krenu to čudo iz mraka,
Te spopade u strahu junaka.
Medved beše — zaman on se brani,
Nikako se ne mož' da odbrani, —
Već noktima spopao ga teško,
Već mu kida to meso viteško,
Već na zemlju hladnu ga obara,

Natpisi

I
Al' se .. ša tuđa leba sladi,
I prija mu — da kljuseta tovna!
Ali kljuse oće i da radi,
Radi, stenje, a sve lete .....!


II

Pre međ stokom beše brada
U samoga jarca,
Ali čuda — evo nađo
S bradom i magarca.


III

Mile đipa, oće da utuče,
Miruj more, izešće te Vuče.


IV

Al' valjane mi imamo glave,
Šteta samo što su nam bez glave.

субота, 5. март 2011.

?


Nikad nije vito tvoje telo
Ruka moja mlada obavila,
Ni s' u tvoju usnicu upila
Moja usna ikad, čedo belo!
Tio veče kô da te donelo
Sred anđela sa božija krila,
Uma s' divno meni pojavila,
Uma divnu veče te odnelo.
Sam ostado sa suznijem okom,
Sam tu samcit na svetu širokom,  
Sam sa noći tavnom, al' bez sanka.
O zoro moja, zoro bez osvanka,
Sunce milo, al' bez bela danka,
Na te mislim, dušo, bez prestanka!

Veče beše, al' ne beše kasno,
Tek što sunce smirilo se jasno,
I kudgod si, brate, pogledao,
Sve si divno videti mogao,
I najmanje kâno i najveće,
Stenu, lipu i travu i cveće, —  
Cveće krasno odzada i spreda,
Ja te bogme onda nesam gledâ,
Ka zapadu oko mi se ote
Pa pogleda njegove krasote,
Glednu tamo reku tu široku,
Glednu, brate, goru previsoku,
Ja kako se kraj reke povila,
Kako kleta pod nebo s' uzvila,
Kamen pusti kamen je nagnao,
Za oblake rujne se vatao,  
Kô da oće na ljubavna nedra
Da nebesa zemlja svuče vedra,
A nebo se divno zaplamtilo
Pa krasote svoje isturilo,
Plamti nebo kao živi plamen,
Plamti nebo, a plamti i kamen,
Plamti izvor i ponosna reka —
Zaigra se srce u meneka:
Reko, goro, nebo puno žara,
Oj večeri, de je tebi para!  
Bože, Bože, da velji si sveti,
Ao svete, da lep li si kleti,
Mlogi te je sretan glati stao,
Al' ko te se jošte nagledao?!
Tako staja srca veseloga,
Al' eto ti čuda još jednoga:
Preko luke pravo ka meneka
Jedna krasna uputila s' seka,
Ao vile, vi, prebele vile,
Vi joj bogme ne bi druge bile,  
Ao Bože, čuj što zborim sada,
Ja t' anđela ne vide nikada,
Al' ako je na nebu kakvoga,
Lepšeg' nema od čeda ovoga.
Moma pravo ka meneka šeta,
Moma samo, ali kaka kleta,
Kakvo lice, a kakva li usta,
Kakva ruka, kakva kosa pusta,
Kakve grudi, a kakvo li čelo,
Kakva noga, kakvo vito telo,  
Pa još oko, ono čudo velje,
Oko ovo srce mi umori!
Ja je zgleda, zatreso se lako,
Ja je gleda, ali se ne mako,
Planu srce baš u živi plamen,
Opet osta kao stanac kamen,
Sretnom suzom zasuzilo oko,
Bože veli, o nebo visoko —
Kažu Boga tamo na nebesi,
Al' se nebo ukraj mene desi,
Bilo nebo, al' za doba malo,
Postajalo pa g' odma nestalo,
Bog ga dade — de ste grozne suze?
Bog ga dade, al' zašto ga uze? —
Krasna moma ka meneka dođe,
Dođe krasna pa me i mimođe,
Ona dođe — ja zboriti tedo,
Ali čuda de baš ne umedo,
Ona prođe — ja tedo za njome,
Al' s' ne mače noga poda mnome,  
Srce vrelo bi tad pod oblake —
Ao noge, de bijaste lake!
Ništ' ne mogo do za njom gledati,
Al' ko će se čuda nagledati!?
Al' kad moma daleko odšeta
Pa kad zađe za brsna drveta,
Ja se prenu, duboko uzdanu,
Zadrkta se pa još većma planu,
Planu srce, a glava mi buknu,
Pa za momom odma tragom suknu,
Brzo stigo lipe ponosite,
Ali onde do dve staze vite,
Na toj ništa, onde nešto belo —
Brže tamo, ona je zacelo!
Za njom, za njom, pa ma na kraj sveta,
O pomozi samo, silo sveta!
Već se poče vatati sumrak,
A ja mlađan udvoji korak,
Pa sve napred, pa sve zlatu bliže —
Sad sam blizu — sad je veće stigo,
Ala drkćem, al' mi srce bije —
Strašni Bože, ta to ona nije.
Prepado se, znoj me probi ladan,
Sve s' okrenu, mal' ne pado jadan,
Ode nebo, a zemljica klonu,
Ja kâ u grob sa nebesa tonu, —
Oh da jadi duže potrajali,
Bi mi davno raku već kopali.
Al' se brgo iz zabune trgo,
Pa se živo drugoj stazi vrnu,  
Pa polete njome unapreda,
Ali samo lipe vite zgleda,
Samo lipe, samo nojcu crnu.
Bože, Bože, dakle baš zanago
Da ne vidim što je srcu drago!
Šeta tamo, pa šeta i amo,
Šeta desno, pa šeta i levo,
Još jedanput, još jedanput samo,
Amo, zlato, amo, divna devo!
Oj sunašce, još mi jednom grani,  
O moj danče, još mi jednom svani,
Oj zorice, zabeli, zabeli —
Al' uzalud moji trudi celi,
Klonu telo, klonu cela snaga,
A od mome nigde baš ni traga,
Crna nojca svuda navalila,
Goru, dolu u crno zavila,
Tama za mnom, tama preda mnome,
Al' najveća u srdašcu mome.

Odo doma, lego u postelju  
Da odspavam svoju ranu velju,
Lego tako, pa lego inako,
Al' ne dođe sanak mi nikako,
Sad se tamo, sad amo premeći,
Al' nikako tužan mira steći,
Srce plamti, glava strašno gori —
Časi, časi, ala ste mi spori!
Skoči gore, odo na prozore:
Vedro nebo nada mnom stajaše,
Zvezda jasna do zvezdice sjaše,  
Tio nebo, tija i planina,
Tija reka, tija i dolina,
Tio svuda, svuda preda mnome,
Samo da je i u srcu mome!
Ao misli, tužne srca tajne,
Misli silne kô zvezdice sjajne,
Zvezdice se osmevale na me
Kô da vele: o ne boj se tame,
Jošte malo, pa će danak svanut,
Jošte malo, pa će sunce granut,  
Svetu jedno, a do dva tebeka, —
Sutra, sutra, o blago meneka!
Srce bono, glava vatra živa,
Vetrić lađan žegu razlađiva,
Slavuj tica umilno popeva,
Svakim glaskom leka rani leva.
Pevaj, mila, pa mi danak budi,
Jako zbogom, telo sanka žudi.
Ovo reko pa odru poteko:
Pomoz', Bože, pa sanka pokloni —  
A Bog čuo pa mi dušu skloni.

Spavô jesam, ali ne znam kako,
Da l' se jesam, da l' se nesam makô,
Da li malo, da li spava dugo,
No da vama nešto kažem drugo,
Čudan sanak ja sam onda snio,
Čudni sanak ovaki je bio:
Ja sam stajô kraj jednog izvora,
Teke što je zabelila zora,
Al' sve jasno kanô u po dana  
Kada sine luča ta sunčana,
Divno mesto, puno lepirića,
Puno tica, i puno cvetića,
Puno lipa i druge divote —
Baš mi srce iz nedara ote.
Ujedanput jarko s' sunce diže,
Pa za časak nasred neba stiže,
Kako stiže, odma silno planu,
Pa travicu zelenu preplanu,
Klonu drvo, klonuše cvetići,  
Iz oblaka popadaše tići,
A iz vrela udarila para,
Taka, brate, ujedanput jara,
Ali čuda, ni žeže ni pali!
Samo što se sva na grudi svali,
Stište grudi, ne mogo da danem,
Vas nemoćan teo sam da panem,
Bože, Bože šta je ovo tuda?
Ali evo još većega čuda.
Lađan vetrić od istoka pirnu,
Pa zaparu, pa sunce otpirnu,
Skoči sunce ka zapadu dole,
Zađe sjajno, al' samo do pole,
Pola osta kao kaka vrata,
Draga braćo, od suvoga zlata.
Pirnu vetrić, zemlja se napuni,
Vedro nebo uma se natruni
Divnim trunjem, zlatnim oblacima,
Sve zlatnima i sve rumenima.
Pirnu vetrić, od zemlje me diže,  
Pomače me, pa sve suncu bliže,
Kroz oblak me zlaćani pogoni,
Kroz zlaćani i rumeni oni,
Bože mili, čuda golemoga!
Sjajan oblak jedan do drugoga,
Krajem oblak u dva divna reda,
Sredom duga, moja staza vita,
Vetar pirka, nosi unapreda,
Zbogom, zemljo! ko sad za te pita?
Eno vrata, a eno nebesa,
Sad ću druga da gledam čudesa.
Tako dalje sjajnom stazom pođo,
I do zlatni vrata veće dođo,
Al' na vrati ko je ono? ko je?
Ona — ona — zlato sunce moje —
Ujedanput — reko: pomoz', Bože!
Ču Bog ovo, ali ne pomože.
Kako beše, ni znam niti znado,
Samo znado da dole propado,
Ode sunce, odoše vetrići,
I odoše sjajni oblačići,
Ode nebo, odoše čudesa,
Ode zlato, čudo od čudesa!
Strašni vijar odozgo me trže,
Pa me dole u tavninu vrže,
Sama tmina, sama tmina gusta
I praznina oko mene pusta,
Pute pusti, pute straoviti!
O pomozi, Bože siloviti!
Vijar vije, a praznina reži —  
O straoto, srca mi ne steži,
Bože — nebo — tamo — strašna čuda!
Odo dole, dole — ali kuda?
Ja se streso, stra mi stište grudi,
Pa iz teška sanka se probudi.

Probudi se, izbavi se strave,
Fala, Bože, te nije na jave!
Skoči gore, otr teški znoj,
Pa ostavi brgo odar svoj,
Isturi se tamo na prozora,  
Već se beše pomolila zora,
Al' iz svoga rumenoga krila
Bela danka jošte ne pustila,
Glednu tamo, zaboravi sanka,
No seti se jučeranja danka,
Seti s' čuda, a seti se mome,
Cela ona beše preda mnome:
Vedro čelo, i ti lice belo,
Čarno oko, i ti, vito telo,
Zlato, sunce, da l' ćeš biti moje?  
Beli danak eto veće svanu,
Jarko sunce zemljici ogranu,
Da l' i tebi, tužno srce moje?

Ode jutro, eto veće pladne,
Eto veće i večeri ladne,
Tio veče kao juče isto,
Oblak zlatan, nebo stoji čisto,
Sve se kiti, sve se zlatu sprema,
Ali zašto njega jošte nema?
Što god šušne, što god zažubori,
Eto zlata, srce mi govori,
A što god se livadom zabeli,
Eto zlata, srce moje veli.
Što se beli, žensko je odelo,
Al' ga, brate, tuđe nosi telo,
Nema zlata po travi i cveću,
Tuđe mome preko luke šeću,
Mome idu krasne svekolike,
Ali šta su prema njene slike?
Zvezda jasna svaka tu je seka,
Al' šta j' zvezda, kad se sunce čeka!?
Oh putanjo, zemljo meni sveta,
Kojom ona sinoćke prošeta,
Zar si mi se baš uzalud, mila,
Tako lepo danas okitila,
Zar ti nesi to prosula cveće
Da po njemu moje zlato šeće?
Cveća krasna vidim ovde sila,
Al' najlepši de si ostavila?
Vrelo ječi, a cvetići tuže,
Jera nema među njima ruže.
Tako t' vrela, tako t' cveća toga,
Ne muči mi jadna srca moga,
Vrni zlato meneka nazada,
O dones' ga samo, stazo, sada,
Samo sada, samo jedareda
Da ga jošte moje oko zgleda,
Bože, jednom još je amo stavi,
Pa me onda, ako oćeš, smlavi.
Stojim, čekam, eto već sutona,
Bože blagi, de ostade ona?
Stojim, čekam, gle i nojce vođe,
Bože, Bože, zaš ona ne dođe?
Zbogom, noći, zbogom, stazo sveta,
Zbogom i ti srećo moja kleta!

Opet gledam ja znanu putanju,
Ali nema tu na njojzi mome,
Noćas u snu oda tuda s njome,
Zaš i jako ja ne odam danju?
Dan i noć ja mislim samo na nju,  
Nojca ide — moma preda mnome,
Zar ću samo u snu biti s njome,
Nikad neću, nikad, Bože, danju?
Zar je bio samo prazan sanak,
A ne beo, a ne vedar danak
Kad se ona meneka pojavi?
Ja je smotri na belome danku,
Ja s njom šeta, al' samo u sanku,
Al' će biti, biće i na javi.
Sutra dan je, sutra danak pravi,  

Prvi dan mi srce vrelo reče,
Dan prolazi zaman, zaman, veče,
Srce trne u golemoj stravi.
Gle i danas sunašce uteče,
Gle i danas zaman prođe veče,
Noć u tamu ceo svet zavija,
Al' u srcu velji nad mi sija.
Sijaj, nade, u noći sunašce,
Sijaj, nade, nemoj presijati,
Zbogom, jadi, a davor, srdašce,
O ne boj se, Bog će dobro dati,
Dosta dana još će amo doći,
I uzalud za te, srce, proći,
Al' ne boj se, doće danak pravi.

 
 
Eto, braćo, što vam dugo taja,
Eto, braćo, pesme bez svršetka,
Eto, braćo, dva-tri uzdisaja,
Eto, braćo, do dva, do tri cvetka,
Tedo vama da opletem venca,
Al' ne nađo više kraj studenca,  
Kraj studenca a života svoga.

Sunce seda, pa se opet diže,
Posle noći beli danak stiže,
Šat i mene moje sunce dođe,
Šat i mene danak ne mimođe,
Doće danak, sunce će se dići,
Na studencu još će cveća nići,
Da dopletem venac započeti,
Da dopevam pojak ovaj sveti,
Braćo mila, za života svoga.  

петак, 4. март 2011.

Kletva


Zelena je trava,
Moma na njoj spava,
Vijar vetar pirnu,
U suknju joj dirnu,
Suknjica se širi
A nožica viri,
Ao nono bela,
Voda te odnela
Pa — meni donela!

Jadi iznenada


Lipa stoji nasred dvora,
Sunce sjaje odozgora,
A pod lipom jedna deva
Veze mlada pa popeva:
„Itro, itro, iglo moja!
Dragog eto iz tog boja
Na konjicu ognjanome,
Biće skoro preda mnome,
Da je donde gotova
Suđenica njegova.“  
Tako moma pesmu doče,
Sunce jarko plamtit poče
Da deklicu krasnu zgleda,
A ugledat lipa ne da.
Moma vezla — gotova je,
Tura vezak pa ustaje,
Gleda brdu, dvorom šeta,
Al' odozgo jedna četa —
„Bože, Bože, strašna čuda!
Ko silazi ono tuda,
Da l' mi oči dobro vide,
Da l' to vranac njegov ide,
A na njemu, Bože moj,
Da l' je ono dragi moj?“
Četa bliže, pa sve bliže,
Već do beli dvora stiže —
„Bože mili, Bože blagi,
Ta ovo je bogme dragi!“
Pa polete pred miloga,
A on klonu s konja svoga —
Ao jada iznenada!
Glava njemu razbijena,
Ruka desna salomljena,
Kroz zavoje krvca lopi,
Jadna moma ruke sklopi:
„Pa zar tako, dragi moj!“
„Samo, dušo, kad sam tvoj.“
To rekoše, izdanuše,
Na zemljicu te nanuše
Kô dva bora usred gore  
Kad sekire nji obore.
Zorica je zabelila,
Dvoje dragi na nosila,
A sunašca vidi zraka
De i ladna prima raka,
Devojka je na nosila
Tako lepa jošte bila!
Sunce naže na grob sjati,
Misli da će još ustati, —
Oh ugasi sjajne zrake,  
Ajde, sunce, za oblake!
Što grob ladni jednom svati,
Nazad više on ne prati.